Put za Emonu (čitaj Ljubljanu), otpočeo je u ranim jutarnjim satima za Zagreb.

Digla glavu družina potomkinja spaljenih vještica. Po pravilima reda, smijeha nije falilo, kava se ispila prva u Cukeraju, ali naročito smo se veselile onoj drugoj, slovenskoj.

Golubove na željezničkom kolodvoru nismo nahranile, iako je bilo urlanja sa susjedne klupe, doduše uzrokovanog pretjeranom konzumacijom nečega: “Sramotaaa! Nećeš dati jesti živiniii!”

Nastavljamo grickati štapiće sa čokoladnom glazurom (preporuka!).

Ušle smo u vlak i odmah zaurlale onu od koje vam srce poskoči: “Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može!” Ma naravno da se može, gdje ima volje, ima i načina! Ovim putem se zahvaljujemo našoj predsjednici Željani na dobroj inicijativi!

Gospodin policajac na ulazu u deželu u vlaku pozdravlja nas. Vidno je radostan! Valjda zato što ulazi šest dobrih vještica u njegovu zemlju!

Gledamo kroz prozor vlaka, pasemo oči zelenilom, rijekom.  Željana pita: “Koja je ovo rijeka? Kupa? Kolpa san? Rijeka snova?” Ivana dobacuje: “Sava!!!” Pred očima nam iskaču, kao u video igrici, dvorci, nove šume. “Da smo išle autom, ništa od ovoga ne bismo vidjele”, znalački dobacuje Milena, moja Milena.

Konji, krave, sve je tu, a mi kao djeca koja prvi put putuju, svemu se čudimo, uzvikujemo i divimo. I širimo prstima po staklu, ne bi li povećali kravu da je bolje vidimo!

Vikend putovanja su zakon. Ako se nešto dogodi jednom, vjerojatno je da će se ponoviti, a ako se ponovi, onda postaje tradicija.

Lik iz vlaka, za kojeg smo pomislile da je mormon zbog odijela i frizure, vodi nas iz vlaka prema autobusu. Vlak, naime, ne vozi direktno u Ljubljanu zbog renovacije željezničkog kolodvora. Ja sam u autobusu nadobudno sjela na stranu gdje je bio hlad s mišlju da kakve sam sriće, okrenut će se autobus u sunce. I, tako je i bilo! Mišela se okrene meni te ponosno izjavi: “Sad ćemo te zvati Sanja od Sunca!”

Hotel Šiška naša je privremena kuća, a sobe ugodne. Ljubljana gostoprimljiva. Baš kao šipak pun koštica, tako je i ona puna turista, izletnika.

Put do dvorca je strm. Pušemo i dahćemo kao žedni psi, ali naravno da se svaka muka isplati! Pogled je zaustavljač daha, galerije na sve strane, Lutkovni muzej, Lutkovno gledališče Ljubljana, a restorančići, žičara. Bogu fala, ne možemo podnijeti još i spuštanje na noge! Mladić koji upravlja žičarom govori tečno naš hrvatski, a kako i ne bi kad su mu mater i ćaća iz Plitvičkih jezera.

Vrijeme je za ručak pa sjedamo u obližnji restoran, tik do dječjeg kazališta! (Vidite poveznicu: djeca , dječje kazalište!)

Hodamo kroz Tivoli park (zovemo ga Hayd park ljubljanski), koji je zeleno prostranstvo gdje se susreću svi oni rekreativci, šetači, pa i ležaći na dekicama, zaljubljeni i ini. Ma, čekaj! Još nigdje papirića na ulici ne vidimo!?

Nakon dobro prospavane noći, pijemo jutarnju kavu uz rijeku. Na šetnici punoj malih lokala, jedemo burek, ali vrapčići živahni ne daju nam mira. Kao kolibrići lete u mjestu ispred naših usta i čekaju svoj komad bureka.

Vlak kojim smo se trebali odvesti u vještičju kuću i društvo jelena, nije nas čekao! Ali, zahvaljujući Željaninoj tvrdoglavosti i upornosti sjedamo u autobus za Bled.

Ostajemo bez daha od ljepote prirode. Cvate Bled kroz vremena, izgubit nikad neće ljepotu.

Vrijeme nas mazi, sunčano je i ljeto se ćuti.

Vozimo se vlakićem s bučnim Talijankama treće dobi. Gledamo jezero, svaka od nas razmišlja o nečem. Jedemo slasno blejsku krempitu. Meni i nije baš nešto. Draže su mi naše paštakreme u Danice.

Milena je kupila suknju po kojoj je slikarica bojala. Neke su kupile naušnice (Željana i Sanja), jer svaki pripovjedački nastup ima za ukras druge i ljepše.

Dođe vrijeme za povratak u Ljubljanu. Na krilima smo njenog zmaja, opijene njenom ljepotom i rumenim joj ustima. Rasplela je kose svoje i hvali se, pokazuje nam svu svoju raskoš u arhitekturi, gastronomiji, umjetnosti. Ostajemo bez teksta, gubimo se na ulicama prepunima ljudi, knjiga za jedan euro, suvenirnica, glazbe tihe koja se razliježe ulicama. O, nesretnice! Kako te ljubim!

Od petka do nedjelje, do rastanka s Ivanom u Zagrebu, trajao je smijeh, pa tako i pišem ovaj moj mali putopis, moj osmijeh i ja.

I, još samo jedna stvar. Citirat ću poljsku rock legendu Koru: “Trenutku traj. Predivan si.” Mišela, hvala na ovome.

Sanja Grgina