Kažu da vile ne vole gradove.

Previše je kamenja, premalo mahovine, a umjesto pjeva kosova čuje se zveket šalica i žurba ljudi koji uvijek nekamo kasne. Zato sam, priznajem, bila pomalo sumnjičava kad sam krenula prema Šibeniku.

Govorili su mi da ondje svake godine nastane nešto neobično. Da djeca preuzmu grad, odrasli odjednom zaborave žuriti, na trgovima se pripovijeda, pjeva, glumi, smije i stvara.

Iskreno, nisam baš vjerovala.

Ali onda sam stigla.

I moram priznati – ljudi su me ovaj put nadmudrili.

Cijeli je grad tih nekoliko dana izgledao kao da ga je netko začarao. Kamenite ulice bile su prepune zastavica s dječjim crtežima i imenima, a iza gotovo svakog ugla čekala je neka nova pustolovina. Negdje su nastajale lutke, malo dalje čule su se pjesme, iza ugla netko je učio prve kazališne korake, a na drugom kraju grada djeca su ozbiljno raspravljala o tome kako zapravo izgleda pravi zmaj. Čak i kamene ulice, koje stoljećima šute, tih dana kao da su progovorile.

Vile obično misle da samo one znaju stvarati čuda.

Ali u Šibeniku sam otkrila da djeca imaju svoju čaroliju.

Njima ne trebaju čarobni štapići.

Dovoljan je list papira koji će se pretvoriti u lutku. Pričostop ili knjigostop koji će čuvati omiljenu knjigu. Kockica pričalica iz koje će svakim bacanjem izrasti nova pustolovina. Svileni papiri kroz koje sunce stvara slike. Malo ljepila. Nekoliko boja. I jedno veliko: “A što ako…?”

I odjednom nastane cijeli jedan svijet.

Na našim radionicama zajedno smo putovali kroz priče. Upoznali smo malenog pastira, princezu, dvoje siromašne djece koja su kod kralja tražila posao, znatiželjnog Ivicu i priču o moru. Što smo više pripovijedali, to je bilo više pitanja. A vjerujte mi – nema veće čarolije od djeteta koje podigne ruku i postavi pitanje koje nijednom odraslom ne bi palo na pamet.

Posebno me razveselilo naše Stablo koje pamti.

Na njegove su grane djeca vješala lijepe riječi, uspomene i ono što im je najdragocjenije. Kad smo razgovarali o čaroliji, nisam očekivala njihove odgovore.

Nisu govorili o vilama.

Nisu govorili o čarobnim bićima.

Govorili su o mami. Tati. Baki. Djedu. Prijateljima. Asistentima. O ljudima koji ih vole.

Tada sam shvatila nešto važno.

Djeca možda bolje od nas odraslih znaju gdje stanuje prava čarolija.

Jer ona rijetko svijetli.

Najčešće izgleda kao zagrljaj.

Međunarodni dječji festival u Šibeniku nije samo mjesto na kojem djeca gledaju predstave ili sudjeluju na radionicama. To je grad koji na nekoliko dana odluči vjerovati mašti. A kada jedan grad povjeruje mašti, dogodi se nešto neobično – i odrasli se sjete da su i sami nekada bili djeca.

Kad sam odlazila iz Šibenika, još sam jednom pogledala njegove kamene ulice.

Nisam ondje ostavila vilinsku prašinu.

Nije bilo potrebe.

Djeca su je već sama napravila.

I zato znam da ovo nije bio oproštaj.

Samo jedno malo: “Vidimo se ponovno.”

Jer priče ne završavaju kad se zatvori radionica, niti kada se spusti festivalski zastor.

One nastavljaju živjeti u dječjim džepovima, među stranicama knjiga, na granama Stabla koje pamti i u svakome tko ih ponese sa sobom.

A dok god ih netko pripovijeda – čarolija traje.

Andreja Krenek